Jednima renesansa, drugima rat

Pustimo da nas babogredski vremeplov odvede oko pet stoljeća u prošlost. Kolumbo se upravo vratio s putovanja koje će promijeniti svijet, da Vinci ulazi u najplodnije godine, Europom se šire tiskarski strojevi. Istodobno, južna granica Ugarskog Kraljevstva, u čijem se sastavu Slavonija tada nalazila, opasno se ljulja. Osmansko Carstvo (popularno rečeno, Turska) sve je bliže. Nakon što g. 1512. padne obrambeni pojas s južne obale Save, područje Babine Grede postaje jedno od najisturenijih. Ipak, nemojmo paničariti više od ljudi koji su sve ove događaje zaista i proživljavali. U ono vrijeme ne postoje strogo definirane državne granice, niti se ratovi vode kuću po kuću. Ovdašnji stanovnici žive u desetak zaselaka okruženih močvarama. Velik dio njih vjerojatno se nije ni našao na putu osvajača, niti su ih velika politička događanja zanimala u mjeri u kojoj zanimaju današnjeg čovjeka.

Tajanstveni Kostroman

Čini se da je srednjovjekovno vlastelinstvo Babina Greda (ili kako se tada pisalo, Babagerenda) imalo dva glavna središta. Babina Greda, kao prvo od njih, i danas nam je živa i zdrava. No, drugo je obavijeno velom tajne. Utvrda Kostroman (od latinskog Castrum Romanum) nalazila se oko 3,5 km južnije od Babagerende. Iz nje su se u rimsko doba nadzirali prometni pravci nizinama rijeka Save i Bosne. U srednjem je vijeku obnovljena, no u izvorima se spominje samo jedanput – kao Kosztormánszentdienes (ah, taj mađarski). Naime, uz utvrdu se nalazila i crkva sv. Dionizija, a cijeli je kompleks možda služio kao uporište iz kojeg je službena Crkva suzbijala utjecaje heretikâ iz susjedne Bosne. Tijekom rata s Osmanlijama nije se previše junačila, a nije ni kasnije, kad joj značaj počinje opadati. U 18. stoljeću austrijske vlasti koriste je kao pograničnu karantenu. Posljednjih 150 godina svog postojanja Kostroman je proveo u građevinskom biznisu. Od 1830-ih godina počinju se graditi zidane kuće, pa su ruševine postale lako dostupan izvor građevinskog materijala. Točku na “i” stavio je krajem 20. stoljeća bager nekog lokalnog baje, sravnivši preostale kostromanske ruševine sa zemljom.

“Turske skule”

U odnosu na srednji vijek, pod vlašću Osmanskog Carstva (1536./7.-1691.) život se babogredskog seljaka nije značajno promijenio. Poreze koje je plaćao vlastelinu, sada je davao spahiji i sultanu. U vjeri je ostao katolik, iako je moguće da se ovdje nastanila i pokoja muslimanska obitelj, ili da je netko od domaćih, gradeći karijeru, prešao na islam. Istočnjački utjecaj najviše je traga ostavio na lokalnom rječniku, u koji prodiru riječi kao što su “sokak”, “divan”, “avlija”, “mala” (od “mahala”) i dr. Kao ni krajem srednjeg vijeka, rijeka Sava u to vrijeme nije granica. Babina Greda pripada onom dijelu slavonske Posavine koji je s krajevima na bosanskoj strani praktički tvorio kulturnu i ekonomsku cjelinu. Ovo će posebice doći do izražaja u vjerojatno najburnijem razdoblju slavonske povijesti, smještenom na razmeđi 17. i 18. stoljeća.

Rađanje Slavonije

Stanete li pod lipu babe Kede, naći ćete se u društvu jedinog bića u Babinoj Gredi koje pamti ranu jesen 1683. i dane kad je kršćanska vojska porazila Osmanlije pod Bečom. Tom pobjedom zakotrljala se lavina koja je kroz niz sukoba, poznatijih kao Veliki bečki rat, uvećala Habsburšku Monarhiju (Austriju) za površinu ravnu onoj moderne Hrvatske i Mađarske zajedno. Iz ratnog je vihora nastala i Slavonija u njenim današnjim granicama. Nešto teže nego iscrtati granice, bilo je stvoriti današnjeg Slavonca. Opustošenu zemlju najprije je trebalo naseliti. Najviše doseljenika stiglo je iz Bosne. Ovo stanovništvo nazivalo se Šokcima, što je do danas ostala oznaka za “vikovične” Slavonce – one koji nisu doselili u 20. stoljeću, nego ranije. Babina Greda je već početkom 18. stoljeća bila prilično napučeno i najvećim dijelom starosjedilačko selo, “gdje su već u to vrijeme neki stari rodovi bili razgranati u po više porodica” (S. Pavičić). Štoviše, kad je Austrija 1718. privremeno osvojila i bosansku Posavinu, u tamošnja se sela naselio velik broj doseljenika iz Babine Grede i okolnih mjesta, pa su tako obnovljena sela Tolisa, Domaljevac, Donja Mahala i dr.

Schengen prije Schengena

S 18. stoljećem počinje razdoblje koje je na identitet i kulturu Babine Grede ostavilo najviše traga. Na oslobođenom području uz Savu Habsburgovci uspostavljaju Teutsche Militär-Staat, tj. Gräntze – Vojnu granicu ili krajinu. Njena je prvotna uloga bila čuvati nemirnu među s Osmanskim Carstvom. Od Jasenovca na zapadu do Srijemske Rače na istoku, podiže se niz stražarskih postaja – čardakâ te manjih i većih utvrđenja s posadama (najveća, tvrđava u Brodu). Oko 140 godina prije telegrafa i 180 godina prije telefona, duž slavonske, ujedno i habsburške granice, uspostavljen je sustav u kojem je jedan signal vatrom ili hicem u 20 minuta mogao uzbuniti posade duž više od 200 km. S vremenom je Vojna granica izrasla u militarizirani pojas za kontrolu protoka ljudi i roba (sjetite se uloge Kostromana u 18. st.). U jednom trenutku njena je ukupna duljina, od Jadrana do Karpata, dosezala gotovo 1.800 km! Jedini sačuvani graničarski čardak u Hrvatskoj nalazi se nedaleko Babine Grede, u Županji

Bečka škola

Zauzvrat što nisu bili kmetovi (paori), graničari su morali vršiti vojnu službu. Od sredine 18. stoljeća, ona se odnosi ne samo na čuvanje posavske granice, nego i na sudjelovanje u ratovima koje je Austrija vodila diljem Europe. Budući da su pretvoreni u profesionalne vojnike, svaki se dio njihova života našao pod nadzorom vojnih vlasti. Graničarskom svakodnevicom upravljala je satnija ili kompanija (njem. Compagnie), osnovna upravno-vojna jedinica Vojne krajine. Babina Greda bila je sjedište VI. kompanije Brodske graničarske pukovnije. Dobra strana života po zapovidi bila je u tome što su vojne vlasti nastojale unaprijediti život graničara razvijajući školstvo, zdravstvo i crkvenu organizaciju, gradeći nasipe i puteve, provodeći plansko uređenje sela uz prometnice (tzv. ušoravanje). S druge strane, sve ovo najčešće je provođeno silom, pod prijetnjom kazni, i samo u onoj mjeri u kojoj modernizacija nije ugrožavala seljačko-vojnički način života. Također, vojna vlast je neprekidno maštala o tome da iskorijeni običaje koji su danas duša Slavonije. Zbog velike svadbe, plesa u kolu, divana ili sijela koji bi se otegnuli do kasno uvečer, mnogi je graničar završio u zatvoru, ili bio izbatinan.

Slavonski san

No, snagu promjena, kao i slavonski duh, teško je obuzdati. U trenutku ukidanja Vojne granice, 1881. godine, selo je već u potpunosti otvoreno utjecajima modernizacije i kapitalizma. Budući da je površinom bila jedno od najvećih, Babina Greda je u prostranim šumama i na pašnjacima mogla uzgojiti mnoštvo svinja i goveda. Uzgojem i pašarenjem upravljalo se sa stanova (salaša), idiličnih sezonskih imanja izvan samoga sela. Stoka se u krdima prodavala trgovcima koji bi je potom gonili u velike gradove Austro-Ugarske (Budimpeštu, Beč, Šopron i dr.). Zarađen novac ulagao se u modernizaciju poljoprivrede, izgradnju kuća i imanja, ali i u kulturu i društveni život. Upravo je kraj 19. i početak 20. stoljeća vrijeme u kojem nastaje slika tradicijske Slavonije kakvu danas znamo: raskošne nošnje kićene zlatovezom i dukatima, velika sijela, tamburaški ansambli. Ne treba čuditi što su je stanovnici ostalih, siromašnijih hrvatskih krajeva promatrali kao zemlju u kojoj je „plot kobasicom opleten, a kruvovima podbočen.“ Ukratko, američki san domaće proizvodnje.

Čitati, pjevati ili slikati?

Ako niste ljubitelj knjige i školskih klupa, dođite u Babinu Gredu i začas ćete postati odlikaš! Već 250 godina naše mjesto nadahnjuje prosvjetiteljski nastrojene pojedince. Ovdje je penziju dočekao Matija Antun Relković, najpoznatiji slavonski prosvjetitelj 18. stoljeća. Godine 1818. u Babinoj je Gredi rođen Mijat Stojanović, jedan od pionira pedagogije u Hrvatâ. Naše je selo vjerojatno jedino u Hrvatskoj u kojem postoji više čitaonica, nego birtija. U razmaku od 18 godina, između 1907. i 1935., osnovane su četiri. Kasnije su osnovane još dvije, tako da ih danas djeluje ukupno šest.
Možda je tajna babogredskih odlikaša u kombiniranju knjige i pjesme. Godine 1909. student prava, Matija Bačić, osniva glazbeno društvo “Zvonimir”. Dvije godine kasnije, student medicine, Šima Stojanović, osniva društvo “Stojanović”. Krajem 1950-ih dva ansambla objedinjuju se u jedan KUD koji pod imenom “Mijat Stojanović” tijekom 1960-ih doseže nacionalno zapažen umjetnički vrhunac. Danas valja izdvojiti pjevačke skupine “Mijata Stojanovića” i Udruge “Šokadija”. Ako Vas zanima kako se pjevalo u Slavoniji prije tamburaških sastava, ove djevojke i momci glazba su za Vaše uši.
Ako ste pak više vizualni tip, nećete propustiti posjetiti etno-zbirku i galeriju Ane Verić (1928-2017), poznate babogredske umjetnice i prve dame hrvatskog naivnog slikarstva.

Konji bijelci

Dolazimo napokon i do njih – naših konja (! Konj je od početka bio neophodan za kontrolu širokih prostranstava uz carsku granicu. Snažnije poticanje konjogojstva u vojnoj Slavoniji počinje tijekom druge polovice 18. stoljeća. Oko 1780. Babina Greda spada među malobrojnija graničarska sela u kojima postoji ergela za pastuhe. Ipak, tijekom tog razdoblja, kao i u 19. stoljeću, konji se koriste ponajprije u transportne svrhe, dok se čistoći uzgoja nije pridavala trajna pažnja. U Babinoj Gredi ozbiljan selekcijski uzgoj počinje 1936. godine, kad je iz ergele u Kutjevu doveden prvi čistokrvni pastuh lipicanske pasmine. Godine 1942. osnovana je Konjogojstvena udruga koja od tada djeluje bez prekida. Babogredski konji danas više nisu radne životinje, nego gizdavi i rasni simbol bogatstva i tradicije koju je čovjek stvorio stoljećima oplemenjujući plodnu ravnicu. Raskoš ovih plemenitih stanovnika Babine Grede najbolje se može upoznati kroz manifestacije kao što su “Konji bijelci” ili “Pokladni jahači”.